52. Zapadna Srbija - 2. put

Bajina Bašta 28-29.09.2019.

Uzimajući u obzir činjenicu da već skoro 8 godina pišem biciklističke priče, imam utisak da su u pričama nekako uglavnom zastupljena neka inostranstva... A onda kad sam malo bolje obratio pažnju (da ne kažem prebrojao), dolazim do zaključka da je otprilike pola priča do sada iz Srbije i bliskog nam okruženja (BiH, Makedonija i Crna Gora), a druga pola iz dalekih nam krajeva. 

Međutim, Dolomiti, Alpi, jezera, planine, šume, mora i slično ostavljaju dublji trag u sećanju i nekako imam utisak da su priče mahom uvek negde od "tamo daleko", mada to zapravo nije istina. 

E sad, imamo i mi kod nas u Srbiji prelepih predela i fantastične prirode, koju treba videti i obići... 

Odlučio sam da posle 4 priče iz Toskane, objavim jednu priču iz Srbije, a predeli su sjajni mada uglavnom tamo niko i ne ide, pa će nadam se svima ovo biti zanimljivo.

Spomenik na Kadinjači

Vožnju "Zapadna Srbija" sam prvi put organizovao davne 2018. godine, i bilo nam je toliko lepo i to po raznim osnovama, da sam je ponovo organizanizovao sledeće 2019. godine, a onda još jednom 2021 (ona 2020 je bila neka "čudna" godina, pretpostavljam da se svi sećate zašto...).

Ova priča se desila u septembru 2019. godine i malo je reći da je to bilo davno, ali su predeli toliko lepi da sam odlučio da originalnu priču prebacim na blog. 

Te sada već davne 2019. godine sam nakon vožnje i povratka u Novi Sad, na "Strava"-i napisao kratku priču i stavio trideset slika, čisto da bolje ilustrujem tekst i objavio kao "Post" na "Strava"-i.

Sada sam originalni tekst iskopirao ovde u plavoj boji, a svi dodaci, dodatna objašnjenja i komentari će biti dodati crnim tekstom.

- - - - - - - - - - - - - - - - - -

Prošle (2018.) godine sam organizovao svoju prvu dvodnevnu vožnju (u okviru Strava Novi Sad kluba), i užitak i druženje su bili iznad mojih očekivanja.

Ove godine sam imao veliku dilemu da li da ponovimo istu rutu kao prošle godine ili da vozimo nešto novo (imam nekoliko pripremljenih ruta u tom kraju). Prošlogodišnja vožnja je bila sjajna, i vrlo rado sam hteo da je ponovim, a onda sam shvatio da zapravo niko od prošlogodišnje ekipe (ne računajući mene) neće voziti i to je bio kraj dilemama -> vozimo prošlogodišnju rutu.

Prijavih Event (na Strava-i) na vreme, ali je odziv bio stidljiv (skoro nikakav)... 

Onda se i vreme kvari baš nekoliko dana pred vožnju (prosečna dnevna temperatura pada za 10 i više stepeni), cela priča počinje da se urušava... 

Nekako svima više odgovara naredni vikend od onog koji sam predvideo.

OK, demokratija pobeđuje, pomeram vožnju nedelju dana kasnije. 

Broj prijavljenih fluktuira gore dole, deo prijavljenih se razboljeva, naravno baš kad ne treba, itd... 

Odlučujem da nema odlaganja, i da vozimo! taj sledeći vikend pa neka bude kao u vicu: "Ko je tu -> tu je!"

Od zahlađenja, jutra i večeri su poprilično sveži, dnevna temperatura je u najtoplijem delu dana OK, što predstavlja problem za oblačenje, ali neka nam to bude najveći problem i dobri smo!

Petak popodne.

Pakujemo se i krećemo za Bajinu Baštu. 

Stižemo bez problema.

Smeštaj Hostel "Dve Lipe" u Bajinoj Bašti, odmah pored Drine, preko puta restorana Studenac (koji te davne 2019 godine još uvek nije postao moj omiljeni restoran u B.Bašti).

Hostel Dve Lipe, ima par soba i restoran (koji je po svim parametrima glavni biznis)


Nije sad neki Ritz ili Hyatt, ali za hostel sasvim je pristojno..

Očigledno je da su ribolovci i ljubitelji prirode "stalne mušterije" u ovom hostelu

Raspakujemo se i odlazimo da se sretnemo sa BB ekipom koja vozi sa nama. 

Naravno mesto susreta je restoran (Dve Lipe u okviru smeštaja), na repertoaru je laka hrana (riba, piletina), jer se treba dobro odmoriti za ujutro.

Veče prolazi u sjajnom druženju i predivnoj atmosferi... 

Naravno, znajući šta nas čeka u naredna dva dana, nije bilo preterivanja...

- - - - - - - - - - - - - - - - - -

Jutro.

Pogled kroz prozor na Drinu ukazuje na jutarnju izmaglicu koja se nadvila nad rekom.

Jutro u Bajinoj Bašti

Sija sunce, nema vlage u vazduhu, sve se vidi lepo i čisto. 

Prvi kontakt sa spoljašnjim svetom, daje do znanja da kratki rukavi ne dolaze u obzir. 

Kratki šorts može da prođe, ali samo dok ne voziš bike, kad kreneš da voziš uviđaš da i dole mora dugačko.

Komplet lepinja na način "Dve Lipe"

Doručkujemo u restoranu ispod smeštaja. 

Pojedoh komplet lepinju kao da je čips, bez napora, misleći u sebi ovo je kalorijska bomba, osvetiće mi se na usponu na Taru, koji kreće odmah na početku vožnje. 

Međutim, nije mi se "javila" ni jednog momenta, izbor doručka odličan!

Dok smo doručkovali stižu Lauda i Mentor iz BB, a Milan koji je dolazio diretno iz Beograda stiže taman kad smo mi završili doručak, tako da je ekipa kompletna.

Krećemo.

Magla je nestala još dok smo doručkovali, pogled na Drinu je neverovatan, kućica na Drini se vidi kao da je na 2m od nas.

Miša i Dragan u drugom, Đura, Milan i Gaca u trećem planu




Vreme je savršeno, nema vlage u vazduhu, vidi se svaka travka na "100" kilometara


Planina Tara, predivna kao i svaki put

Tara nas veoma uspešno zagreva, tako da smo na otprilike trećini uspona stali da se poskidamo (u kratko), ali nije nam više bilo hladno.

Skidanje u kratko, jer je od uspona postalo "toplo"

Tara je uvek predivna, danas posebno...

Dok smo se popeli na Taru i temperatura je porasla, tako da ostajemo u kratkim dresovima.

Trebalo nam je nekih 90 minuta da popnemo Taru. Nismo žurili. Dobro smo se zagrejali.

Na vrhu pravimo pauzu za kafu i sok. 

Mesto okupljanja - Kurtina kafana, savršeno mesto za kaficu i sok (malo je reći da se uživa)


Lauda, Dragan i ja


Pogled sa Tare, Kaluđerske bare

Na nagovor Laude i Mentora idemo da obiđemo ergelu konja na vrhu Tare i hotel Beli Bor dok se ekipa ne okupi ne vrhu. 

Ergela konja




Nakon ergele i Belog Bora, vraćamo se u Kurtinu kafanu, a tu se već okupila ekipa i spremni su da se krene dalje. Dragan iz Bajine Bašte nam je ukazao čast što je vozio sa nama uspon na Taru, ali on zbog obaveza ne ide dalje sa nama nego se tu na vrhu Tare rastajemo sa njim, i nastavljamo prema Kremnama.

Deo kompleksa Beli Bor

Spuštamo se u Kremnu. Na pola spusta sa Tare prema mestu Kremna nalazi se mesto posvećeno kremanskom proročanstvu i Tarabićima (>>> Kremansko proročanstvo <<<). To nam je obavezna stanica kad idemo na tu stranu. Uvek ima nekog ko nije čuo ili bio, a vredi obići kompleks i videti i čuti sve o kremanskom proročanstvu i o Tarabićima. 

Kremansko proročanstvo


Ovde pravimo kratku pauzu, uskačemo unutra kratko i nastavljamo dalje spust prema Kremnama.

U Kremnama izlazimo na magistralni put Užice - Višegrad, koji nas vodi do Mokre Gore. 

Kako smo izašli na magistralni put prema Mokroj Gori (slikano pre tunela, nažalost slika je mutna)

Stižemo do tunela (kojim se završava uspon iz Kremna), a nadalje je spust do Dobruna.

Kad se prođe tunel i kad krene spust predivan je pogled na Mokru Goru i njenu okolinu

Kako smo se spustli u Mokru Goru, naše "duhovne vođe" (Miša i Lauda), rekoše:

"Hajde da vam pokažemo nešto što uglavnom svima promakne, i niko ne zna za ovo..."

Mi u glas: "Hajde!!!"

Tu skrećemo sa glavnog puta i pravimo predivnu mini ekskurziju.

Obilazimo objekte gde su (svojevremeno dok je šarganska osmica bila u komercijalnoj funkciji, a ne turistička atrakcija) servisirali vozove, manastir i crkvicu, priroda neverovatna, sve sređeno cakum pakum - kako bi Miša (Mentor) rekao: "Ovo je naša Švajcarska".

"Duhovne vođe"

Ovo je zapravo muzej na otvorenom

A onda stižemo do kompleksa Bele Vode

Lekoviti izvor Mentor ne propušta, pa ni mi posle njega

U okviru Belih voda postoji crkva Svetog Jovana Krstitelja

Rečica "Kamišna" je pravi biser prirode

"Duhovne vođe" u duhovnom okruženju :)

Crkva Svetog Jovana Krstitelja

Zvonik


Nisam uspeo da saznam kad je ceo kompleks završen, ali deluje kao da su juče otvorili zdanje za posetioce




Dobrog razgovora i sjajne atmosfere nije falilo ni jednom momenta

Krećemo polako nazad

Vozimo se uz uskotračnu Ćirinu prugu sa jedne strane, a sa druge strane nam je rečica Kamišna




Nekog momenta eto i Ćire, sa turistima


Mašemo mi njima, mašu oni nama... Ćira nam je učinio čast da se provoza pored nas


Ceo ovaj deo gde su se sređivali vozovi, muzej na otvorenom, kao i mini manstir su stvarno sređeni kao da smo što bi Mentor rekao u Švajcarskoj, sve je perfektno.



Pod lepim utiskom, vraćamo se na magistralni put prema Višegradu i nastavljamo dalje predviđenom rutom prema BiH.

Rečica Kamišina iz "Švajcarskog" dela Mokre Gore se u mestu Kotroman uliva u Beli Rzav. 

Beli Rzav je rečica koja nastaje iz Zaovinskog jezera. 

Čim se uđe u Bosnu, Beli Rzav se spaja sa Crnim Rzavom i nastaje Rzav (čovek bi pomislio da mešanjem belog i crnog nastaje "Sivi" Rzav, ali ne, nastaje samo Rzav bez ikakvih dodatnih boja...). 

Crni Rzav nastaje iz Ribničkog jezera na Zlatiboru. 

Tako da je kombinacija sve lepote Tare i Zlatibora sabrana u rečici Rzav...

Ulazimo u Bosnu, mi kao biciklisti se prošniramo između kola i odmah smo sledeći na redu za pasošku kontrolu, kako na jednoj tako i na drugoj granici.

Prolazimo kroz kanjon reke Rzav (priroda fantastična, počele su kako to Balašević kaže "da se otkrivaju boje krošanja", pa prosto čovek ne zna gde da pogleda). 



Slike ne mogu da dočaraju lepotu i razmere kanjona

Kanjon Rzava (ovog recimo "velikog", tj. Belog i Crnog zajedno) je neobično lep. Skoro bih se usudio reće magičan. Jedina mana je što je kratak (svega nekoliko kilometara), pa sva ta okolna lepota brzo iščezne pod našim točkovima...



Most preko Rzava

Rzav kleše stene i prilagođava ih sopstvenim potrebama, na naše zadovoljstvo


Stižemo na Dobrun. 

Tu je raskrsnica: desno - Višegrad ("Na Drini ćuprija"), levo - Bijelo Brdo (i Priboj SRB). 

Na samoj raskrnici postoji restoran "Carev most", koji nam je savršen da se malo odmorimo i ozvežimo. A ako ne daj Bože pitaš - kafa se uvek može popiti.



Tu pravimo drugu pauzu, pije se kafa i sokovi.

Nakon pauze kreće uspon na Bijelo Brdo, na mapi ništa strašno 400m visinske razlike između Dobruna i vrha (to mu dođe otprilike pola uspona na Taru), međutim, put talasa gore dole, a svako gore je manje više dvocifrenog nagiba u procentima, a dole je obično vrlo kratko. 


Predeli su sjajni, ovde nema gužve, prođe tek tu i tamo poneki auto

Čobani, ovce, livade, padine, deluje da se ovde način života nije menjao vekovima

Šafran na nekoj slučajnoj livadi je pravo osveženje



Stižemo na vrh (ako se to može nazvati vrh), moram priznati iscrpljujuć deo vožnje. Sećam se da mi ni prošle godine nije prijao, ali nije sad ni ništa preterano da se ne može čovek popeti. 

Ponajviše je problem između očekivanja (400m - ništa strašno) i realnog (sigurnih 500-600 visinskih metara, uglavnom nagib 9-12%). 

A na vrhu nagrada, mislim da je najlepši pogled na celoj vožnji baš na Bijelom Brdu. 

Kratka pauza da se okupimo, pa nastavljamo dalje. 

Pogled sa Bijelog Brda

Najlepši pogled danas, mada ima još dosta kandidata za najlepši pogled



Sad kad smo se popeli na Bijelo Brdo, divimo se pogledu dok se polako okupljamo. 

Nakon Bijelog Brda sledi spust sve do ulaska u Srbiju.

Polako se približavamo ulasku u Srbiju, nakon 27-8km proveženih u Bosni 

Stižemo na granicu, nema nikog, prolazimo brzo granicu i ponovo smo u Srbiji.

Sledeća bitna stvar koja nas čeka je ručak, a svi polako počinjemo da osećamo glad.

Ručak je predviđen u ćevabdžinici "Rele" u Priboju (ideja je bila da ručak obavimo što brže, pa je izbor pao na ćevape, koji obično brzo budu gotovi).

Stižemo u Priboj.

Poručujemo ćevape, koji stižu neobično brzo, a to nam uopšte ne smeta, naprotiv...  (dručkovali smo jutros oko 8h, a evo ćevapi nam stižu oko 17h, malo je reći da smo gladni... Između se popio poneki sokić i pojela poneka čokoladica)...

Ćevap Rele

Sad nisam siguran šta je kraće trajalo: dok nije stigao ćevap posle porudžbine, ili od momenta kad je stigao dok ga više nije bilo... 

Posle ručka, Đura odlučuje, da dalje nastavi kolima, a i Milan mu se pridružuje u tome. 

Dragan odlučuje da će sa nama voziti do Bistrice, pa će i on da nastavi kolima.

Kod Priboja ulazimo u kanjon Lima, koji je takođe predivan na sebi svojstven način. Od ćevapa do Bistrice ima nekih ~15km, ta deonica je gore-dole više je ili manje strmo, ali nije strašno. 

Nekih 5km posle Priboja ima hidroelektrana Potpeć, pa sam narednih par slika napravio na akumulacionom jezeru pomenute elektrane (nažalost, sunce je odustalo od nas, pa su slike malo tmurne...).





Stižemo u Bistricu (već je sumrak u najavi), tu Dragan završava sa vožnjom. 

Lauda, Mentor i ja nastavljamo s vožnjom do kraja. 

Uspon Bistrica - Nova Varoš nije težak, više je dug (15km). 

Nagib je uglavnom 3-4%, a samo u pojedinim delovima ide 5-8%. 

Savladavamo uspon bez problema, stižemo u Novu Varoš, tu u prodavnici kupujemo osveženje i tečni "B" vitamin za kasnije i nastavljamo prema smeštaju - Apartmani Popadić na Brdu (moji dobri prijatelji).

Kad se stigne do kraja uspona u Novoj Varoši (iz Bistrice), nas put prema smeštaju vodi desno na Brdo (kako se to lokalno zove u Novoj Varoši, kao da sve okolo nisu brda, ali nema veze), skrećemo prema Sjenici i tu imamo još nekih 2km uspona sa nagibom koji je 10-12% manje-više sve vreme, čisto onako da nam ne bude dosadno za kraj. 

Stižemo do smeštaja.

Ekipa koja je išla kolima je već tu, mislim naravno da jeste... 

Tuširanje, presvlačenje, večera.

Moja večera - pileći batak sa pomfritom i kupus salata

Tu smo se opustili, imali priliku da se smejemo i prepričamo sve interesantne detalje sa celodnevne vožnje.



Dan 1 - suma sumarum:

  • Izvezli smo - 131,71km
  • Popeli smo - 3.212m
  • Ukupno trajanje cele vožnje - 10:54h
  • Trajanje vožnje (moving time) - 06:52h
  • Prosečna brzina - 19,2km/h
  • Utrošene kalorije - 3499

- - - - - - - - - - - - - - - - - -

Ponovo jutro.

Nekako mi je ovo drugo došlo mnogo brže nego nego prethodno....

Oblačimo se, i kreće vožnja.

Pogled sa Zlatara - malo je reći fenomenalno (vidi se izmaglica nad Uvačkim jezerom u daljini)

Zlatarsko jezero

Kada se vidi krst na ostrvu, znači da je nivo u jezeru nizak

Doručak je dogovoren na 10km od smeštaja u mestu Kokin Brod, u kafani Kone na raskrsnici za Pribojsku banju, vlasnik Rade). 

U kafani prave domaću pitu gibanicu (domaći sir, domaće kore koje sami razvlače, kao i kiselo mleko i jogurt koji sami prave) koja nikad do sada nije omanula... U principu, i ne može da bude greške, jer sam unapred vlasniku najavio koliko nam pita treba za ujutro i otprilike za koje vreme i zamolio ga da nam sve bude sveže napravljeno i da bude vruće kad stignemo.

Stižemo u kafanu, poručuje se kafa. Dok se kafa popila, stiže i vruća gibanica i kiselo mleko ili jogurt, ko šta želi.

Neko pije kafu, ja pijem lep jutarnji čaj

A onda stiže njeno veličanstvo - pita gibanica ala Kone

Naravno uz pitu stže i domaći jogurt kojeg moraš kašikom poterati kao da je kiselo mleko

Nema greške, pita je savršena... 

Dragan saopšava da mu nije dobro i odlučuje da će dalje kolima (zapravo ceo prethodni dan mu nije bilo baš sve po taman).

OK, žao mi je, ali šta je tu je.... 

Idemo dalje....

Prelazimo branu na Zlataskom jezeru, i kreće penjanje ka Jasenovu.

Od Nove Varoši, tj. od Kokinog Broda ima magistralni put prema Užicu, ali je tu saobraćaj užasan. Zbog toga prelazimo preko brane na Zlatarskom jezeru i idemo paralelnim neopterećenim putem preko Jasenova, Gornje Bele Reke, Ljubiša, Gostilja, Trnave, Rožanstva do Bele Zemlje gde je plan da se ponovo uključimo na magistralni put na mestu gde kreće sjajan spust dugačak oko 8km do Užica.


Kao da smo na moru, Zlatarsko jezero je stvarno lepo


Priroda 100%





Prizori koji se ukazuju na sve strane su neverovatni. 

Ruta je drugi dan lakša (nema toliko visinaca kao prvi dan), ali ima 6 penjanja i 6 spuštanja. 

Usponi su 2-4km dugački, kao i spustovi.

Nije strašno, ali pomalo iscrpljuje. 

Pravimo pauze, sačekujemo se. 

Lauda tu i tamo požuri, napravi koji KOM tek onako da mu ne propadne vožnja, dok mi ostali smrtnici pristignemo...

Sad ide jedan serijal slika Srbije koju malo ljudi poznaje... 

Mogu samo reći: Uživajte!!!

Pre ulaska u Jasenovo





Ljubiš

Đura i Lauda

Đura i Lauda na spustu u Ljubiš



Ne slikam samo ja, slikaju i drugi...

Savršena slika, savršeni oblaci...


Slike govore same za sebe, svaki komentar je suvišan

U Gostilju pravimo prvu pauzu, "highlight" - pita sa višnjama i jabukom, pije se kafa i sokovi. 

Kad malo razmislim ni slike ovakve Srbije nisu loše... Njammmmm, njam - naprotiv...

Prethodna slika je pita sa jabukama, ovde je pita sa višnjama

Da li je suvišno reći koliko nam je dobro, predeli, ekipa, pogledi, klopa, druženje, ukusi... ?

Nakon odmora, nastavljamo dalje, još jedno i po brdo i stižemo do Rožanstva, odakle je recimo skoro pa lako do Užica.

Još malo savršene prirode Srbije

Ovaj paralelni put do Zlatibora otkriva jednu skoro bih se usudio reći netaknutu Srbiju, predivne predele, kojih se nisam uspeo nagledati. Saobraćaja nema, prolazimo kroz dosta mirnih sela gde se život odvija nekom drugom brzinom u odnosu na brzinu živoa u gradovima.

Stižemo do magistrale, a tamo katastrofa gužva, radovi na putu, semafori i slično. Ova deonica je i inače poprilično rizična usled veoma ozbiljnog saobraćaja, a sa ovim radovima to je samo još gore i opasnije...

Odlučujemo da idemo preko Zabučja. Sreća je da naše "duhovne vođe" znaju sve puteve i stramputice u okruženju (reč stramputica nije slučajno odabrana).

To u momentu kada nam je po originalnoj ruti ostalo da se samo spustimo u Užice, izmena dodaje još skoro 100 visinaca penjanja, koje savladavamo bez problema....

A onda sledi toliko strm spust, u Užice da sam 2 puta morao da stanem da odmorim ruke od kočenja. 

Stižemo u Užice...

Ručak...

Konačno...

Sad bi neko mogao da pomisli kako samo jedemo i jedemo na našim turama, međutim, doručak je bio oko 8:30h, a evo ručak je oko 16:30h, naravno da smo potpuno gladni...

Ručak je planiran u restoranu "Naša Priča" u Užicu.

"Naša Priča"


Porcija ćevapa je ogromna

neBiciklisti su mogli da jedu razne druge bezobrazluke, dok smo se mi biciklisti držali ćevapa iz čisto praktičnih razloga

Đura i Milan odlučuju da će posle ručka kolima.

Ručamo ćevape (opet) iz prostog razloga jer se najbrže spremaju. 

Stižu ogromne porcije, nema šanse da se pojede cela porcija i da se nastavi sa vožnjom. 

Mi vozači (Lauda, Miša i ja) koji nastavljamo do kraja, taktiziramo kad je klopa u pitanju...

Krećemo, ostala je još samo Kadinjača. Sve vreme od Užica se penjemo (nije strašno, nagib 1-2%), mi letimo, jer Lauda diktira tempo, ćevapi se tu i tamo bune, ali šta da im radim... 

Dolazi početak pravog uspona, nije strašno (7-8%), nije ni dugo, na vrhu nas čeka ekipa sa kolima. Tu se presvlačimo, i nastavljamo nizbrdo...

Spomenik na Kadinjači u daljini

Obično malo zadavim sa istorijom, gde nam se točkovi sa istorijom ukrste.

Ovaj put neću (mislim - zadaviti), ali ipak moram da napomenem par podataka.

Kadinjača je posebno mesto, koje zaslužuje par rečenica, tako da ću u najkraćim crtama navesti par stvari onako iz glave, a koga interesuje više neka potraži na internetu.

Daklem, prva oslobođena teritorija u 2. svetskom ratu je bila Užička republika.

Trajala je malo više od 2 meseca (septembar do novembar 1941.).

Neprijatelj iznenada pokreće veliku (prvu) ofanzivu u nameri da povrati oslobođene teritorije, i sa velikim snagama kreće iz pravca Bajine Bašte prema Užicu.

Jedini način da se Vrhovni štab i ranjenici izvuku iz Užičke republike je da se uspori neprijatelj, i to po svaku cenu. 

Oko 300 boraca se dobrovoljno prijavljuje i raspoređuje na i oko prevoja Kadinjača, svesni da neće preživeti, sa ciljem da se bore do poslednjeh daha i tako omoguće povlačenje glavnine partizanskih snaga na jug prema Zlatiboru.

U čast boraca koji su svojim životom omogućili da se borba protiv neprijatelja nastavi, izgrađen je spomenik na Kadinjači...  

Mislim da nisam mogao kraće.


Pogled sa Kadinjače u pravcu Bajine Bašte

Stižemo u Baštu, šta reći... Još jedna EPIC vožnja.... Druženje možda i najbolje do sada... Savršeno....

Juče smo slikali kućicu okupanu prvim jutarnjim suncem

Danas je slikamo u prvi sumrak

Potpuno sam siguran da ćemo ovu rutu voziti ponovo!!!!

Ruta nije laka, ima 2x130km (sa svim dodacima koje su Lauda i Mentor ubacili u našu vožnju - hvala im), i između 4500 - 5000 visinaca. Ali baš zbog prethodno navedenog užitak kad se jedna takva tura izveze je neverovatan!

Moram da se zahvalim Laudi (Aco), Mentoru (Miroslav), Draganu (iz Bajine Bašte koji se sa nama popeo na Taru, ali nije imao više vremena pa se vratio), Gaci (Draganu), Đuri i posebno Radetu koji je vozio auto podrške, koji nam je ove godine trebao više nego bilo kad do sada.

Ruta drugi dan

Pregled elevacije

Dan 2 - suma sumarum:

  • Izvezli smo - 134,92km
  • Popeli smo - 2.896m
  • Ukupno trajanje cele vožnje - 10:36h
  • Trajanje vožnje (moving time) - 06:03h
  • Prosečna brzina - 22,2km/h
  • Utrošene kalorije - 2687
Znamenitosti koje smo videli u 2 dana:
  • Kućicu na Drini
  • Tara - Kaluđerske Bare
  • Tara - ergela konja
  • Muzej posvećen kremanskom proročanstvu
  • Mokra Gora
  • Parče "Švajcarske" kod muzeja šarganske osmice na otvorenom, sa sve novom crkvom i manastirom
  • Kanjon Rzava
  • Bijelo Brdo
  • Priboj
  • Kanjon Lima
  • Novu Varoš i Brdo iznad
  • Zlatarsko jezero
  • Jednu neotkrivenu i uzbudljivu Srbiju za većinu na manje poznatim obroncim Zlatibora i okolnih planina
  • Užice
  • Kadinjaču
  • Bajina Bašta sa kućicom na Drini u sumrak za kraj

U ovoj jednoj slici je sabrana kompletna dvodnevna emocija

Do sledeće vožnje,
Darko

Comments

  1. Prelepa priroda.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Predivna Srbija, odlična ekipa, fenomenalno druženje!

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Dolomiti u Srbiji

Julijski Alpi u junu

Dolina Soče

31. ALPI 2023 - I deo

30. Passo dello Stelvio - OSVETA

neMaratonac

Begovo oko i Beušnica

33. DOLOMITI 2023 - III deo

Najlepša r(ij)eka U-N_A_šem regionu

Odustati - to jednostavno NIJE opcija