Dolomiti u Srbiji

Kanjon Rosomačke reke i Jerme, 30-31.10.2021


Kanjon Jerme - još uvek ne znamo šta nas čeka


Već neko vreme planiram da obiđem kanjon Jerme (nalazi se između Stare Planine (Pirota) i Vlasinskog jezera) na jugo-istoku Srbije.

Tada, razmatrajući šta bi mogli da vidimo, plan je u osnovi bio jednostavan:

  • Petak - putujemo popodne na relaciji NS-Pirot, spavanje.
  • Subota - doručak, priprema za vožnju, vožnja na relaciji Pirot-Sukovo-Zvonce-Babušnica-Pirot (~85km, ~1000 visinaca), ručak, obilazak još neke znamenitosti ako bude vremena
  • Nedelja - doručak, priprema za polazak, vožnja kolima do sela Slavinja, šetnja do kanjona Rosomačke reke, nakon toga obilazak kanjona reke Visočice od Temske do Toplog Dola, usput obilazak vodopada Bukovački Do i vodopada Bigar, pa polako povratak za NS. 

Međutim, u petak 29.10.2021 odlučujem da ipak ovaj vikend odradimo Jermu, makar i skraćenu varijantu, pa koliko stignemo da obiđemo - stignemo. Vremenska prognoza nam ide na ruku, lepo i sunčano, pomalo hladno, ali ako se dobro obučemo, nije problem.

Znao sam da ne možemo da krenemo u petak, nego tek u subotu posle Nikolinog engleskog (koji završava, kako sam mislio u 9:30h), ali, ispostavlja se da ne možemo da krenemo pre 11h. To značajno menja stvari, pa sam promenio plan (subota - kanjon Rosomačke reke(šetnja), nedelja - kanjon Jerme (vožnja)).

Krećemo tek oko 11:30h, malo je reći kasno... Imamo oko 5,5h vožnje do Rosomačke reke. Prema Google-u trebalo bi da stignemo oko 17h (to je jedno 25min pre zalaska sunca - šta reći nego "tanko").

Pred naplatnu rampu prema Beogradu, gužva, zatvorili 2 od 3 trake, izgubismo jedno 20 minuta, dok se konačno nismo probili kroz "naplatušu". Približavamo se Beogradu.

Kroz Beograd a posebno na izlazu iz njega, prema Google-u je skoro potpuna blokada, čeka se više od sat vremena, nema šanse da stignemo po danu da vidimo kanjon Rosomačke reke. Menjam pravac, idemo na obilaznicu, ali i tamo kad smo prošli tunel na Straževici, ista situacija, skrećem prema Avali, i uspevam da se sitnim putevima probijem do auto puta bez ikakvog zastoja.

Nadalje idemo glatko. 

Stižemo do Pirota, kako smo sišli sa autoputa, penjemo se preko Stare planine prema kanjonu. Boje su neverovatne, kao da šuma gori. Boje se menjaju redom od zelene (još uvek ima lišća koje je zeleno), preko predivnog žutog lišća koje stvara savršen kontrast plavom nebu, pa sve do crvene koja ide u nijansama od svetlo crvene pa sve do tamno crvene, na momente do skoro braon boje. Šteta što nisam slikao prizore, ali smo sve podredili tome da stignemo što bi rekli "za dana" na odredište.

Stižemo u selo Slavinja, na početak pešačke staze prema kanjonu, nekih 45 minuta pre zalaska sunca.

Taman!

Staza do kanjona je veoma laka, dugačka nešto preko jednog km. Šetamo, blago se penjemo, a onda se ukazuju gotovo nestvarne litice kanjona. 

Kanjon Rodomačke reke - Slavinjski lonci

Naravno, slikamo iz svih mogućih uglova.







Sjajno!

"Mission accomplished!"

Nakon obilaska polako šetamo prema kolima, i taman kad smo stigli do auta sunce zalazi za horizont. 

Vozimo polako prema Pirotu, put je poprilično krivudav i veoma neravan.

Stižemo u smeštaj u Pirot. 

Večera (bolja od očekivane, lokalni specijaliteti)... 

Dogovor za sutra je da krenemo što je moguće ranije, da bi stigli da posle vožnje obiđemo još ponešto.

Nakon večere oblačim dres i zajedno sa Lakijem, krećemo u akciju pronalaženja peglanih kobasica (za manje upućene - specijalitet iz ovih krajeva).


Restoran Boem - jedini u ovo doba godine ima peglane kobasice


Gledana odgore deluje samo malo pljosnato

Ali kada se pogleda sa strane, onda se vidi da kobasica stvarno tanka - da ne kažem pljosnata!


Naravno, raspitali smo se unapred gde mogu da se pronađu kobasice, tako da realno u celoj akciji nema neke posebne neizvesnosti... 

Zapravo sam želeo da isprobam šta obući sutra za vožnju kroz kanjon Jerme. Kad smo krenuli u akciju pod kodnim nazivom "Kobasica", napolju je bilo oko 8°C, da bi nekih pola sata kasnije temperatura koju pokazuje Garmin iznosila oko 7°C, i to je za odeću koju sam obukao bilo taman.

Jutro... 

7h.. 

Provirim, a napolju 1°C. Mnooooooogo hladnije nego što sam očekivao...

Oblačim istu kombinaciju odeće kao i sinoć. Idemo na doručak, do pekare iza ćoška.

Ozbiljno je hladno, pa sam morao da uzmem debeli duks iz kola da bih "preživeo" do pekare i nazad, te rekoh ekipi da ne bi trebali da žurimo, da malo otopli, jer je previše hladno.

Tako i bi. 

Krećemo oko 9h, ekipa Nikola (moj sin), Laki (njegov najbolji druj) i ja, temperatura onako prohladnih 6°C na suncu (u senkama i mnogo manje). Čim smo promolili nos iz Pirota kreće veeeeetar da nam duva naravno u lice, da ne kažem da nas poliva onako baš neprijatno.

Prvih 10-tak kilometara je u najmanju ruku dosadno. Vozimo po (naizgled) ravnom putu, ali se ipak polako penjemo (nekih 50-tak visinskih metara na tih 10-tak km). 

Ekipa na broju

U daljini i sa leve i sa desne strane su brda, ali mi idemo po ravnom

Ravnica, kao kod nas u Vojvodini...

Stižemo do sela Belo Polje, nakon kojeg skrećemo sa ovog ravničarskog puta desno prema kanjonu reke Jerme.

U daljini se naziru planine, konačno...

Vetar je taj koji zapravo smeta sve vreme otkad smo izašli na pravac iz Pirota, duva nam iz pravca 10h-11h, ali ide nekako. Sve sam se nešto nadao da će kad konačno skrenemo desno (posle tih desetak kilometara) da nam vetar konačno počne duvati u leđa i da malo pomaže.

Nema šanse!

Skrenemo mi desno on opet duva u lice. 

Kako? Ne pitaj!

Vozimo levo/desno, gore/dole, krivudamo, ali on duva u lice, ne prašta...

Bez obzira na sve: vetar, blagu uzbrdicu (1-3%) i sve ostale smetajuće faktore imamo solidan tempo...

Vrlo brzo nakon skretanja, počinjemo da se penjemo za nijansu jače, ali sada su depresivnu ravnicu promenili planinski prizori. Brda sa svih strana, pratimo reku Jermu, prizori na momente nestvarni. Kombinacija lepog vremena (sunčano bez oblačka) i predivnih jesenjih boja su stvarno neverovatne. 

Prve najave brda i planina

Malo-malo pa stajemo da slikamo. Dosta slikam i u letu bez stajanja, ali bez obzira, tempo nam nije na očekivanom nivou.

Reka Jerma, potpuno čista, netaknuta priroda

Još uvek ni ne slutimo šta nas čeka.... Jesenje boje su predivne

Kratka pauza za slikanje

Nakon pauze nastavljamo dalje, prelazimo Jermu, nakon čega se ukazuje jedna kao mini dolina, i neko seoce na kosini a iznad Dolomiti - ORIGINAL. 

Dolimiti u najmanju ruku, a mi u Srbiji (nešto ne štima ;) )


Vozimo polako, slikam u pokretu.


Ovakvog prizora se Dolomiti ne bi postideli, naprotiv. Da mi je neko vezao oči i da me spusti na ovo mesto onako helikopterom da ne znam gde sam, ja bih rekao da sam u Dolomitima. Poslednje što bih pomislio je da sam u Srbiji.


Od tog moemnta kreće kanjon, tek kad se potpuno približiš ustanoviš da za neverovati postoji veoma uzan vertikalan procep u tom masivu (koji nas je hipnotisao dok smo prolazili pored njega) koji je reka prosekla (kao da si testerom po vertikali isekao i izvadio parče planine). Da bi bilo moguće da prođe put kroz taj uzan klanac napravljen je tunel. Asfalt je savršen, zapravo od Pirota pa sve do prvog tunela, put je veoma dobar. Stižemo do klanca, gde je procep kroz koji Jerma prolazi prilično uzan i prilično visok (na slici se mogu videti litice - visoke preko 150m).


Pred sam ulazak u tunel, divan asfalt prerasta u veoma loš. Rekoh u sebi bilo je lepo dok je trajalo...

Obožavam ove tunele koji su kao iz kamenog doba, neobrađeni


Put je prosto usećen u stenu, neverovatno... Uvek me je fasciniralo kako je neko u prošlosti rešio da negde napravi put (tada nije bilo računara, autoCAD-a, 3D modela planina i slično), i onda takav put posle izgleda stvarno neverovatno. 

Obično su današnji planinski putevi, zapravo pre-asfaltirani stari putevi (razni makadami, tucanici, pešačke i kolske staze) koje su ljudi stolećima koristili.

Međutim, ovde niko nije mogao da prođe, jednostavno je suviše surovo, suviše su te litice nepristupačne da bi bilo ko ovde prolazio. Neko je ovo sa namerom napravio, i pre ovoga tu sigurno nije bilo nikakvog puta ranije (bar nije bilo kroz ove litice).

Samo 200-300m lošeg puta kod prvog tunela, odmah prerasta u novi savršeni put, i mi nastavljamo dalje sa jednakim uživanjem u prirodi i prizorima, i naravno kvalitetu puta.

Usečen put u stenu



Jerma na momente peni, ali generalno nije divlja reka, bar ne krajem oktobra (kako je u aprilu kad se tope snegovi - VIDEĆEMO!!!)

Tuneli onako ko da su ih pre jedno 200 godina probušili


Litice su najmanje 150m visoke

Prolazimo ovo neverovatno suženje, i planine se ponovo razmiču, lakše se diše, ima više prostora. Samo kilometar ili dva, nakon što smo prošli suženje nailazimo na manastir Poganovo. Prizor opet nestvaran, možda još i lepši: manastir, a u pozadini neverovatna litica.

Kanjon Jerme krije neverovatne prizore...

Manastir Poganovo i neverovatan prizor u pozadini

Iza manastira je još jedan klanac, još jedno suženje, možda i lepše nego prvo

Prošli manastir, približavamo se sledećem suženju

Do manastira je put dobar, a onda naglo postaje katastrofalan. Ovaj dobar je gradio Vule (ove godine, i da budem iskren, tako sam i saznao za ovaj biser prirode, naravno hvalili se na TV-u uzduž i popreko kako grade puteve i pokazivali gde i kako), rekao bih vrlo nedavno, a onda naprasno prelazimo na onaj koji je gradio Tile... Sva sreća ovde Marija Terezija nije vladala, jer me ne bi čudilo da naiđemo i na ostatke puta iz njenog vremena... 

Dolazimo do suženja, litice ulivaju strahopoštovanje.


Na isti način kao i kod prvog suženja put je bukvalno usečen u stenu

Za razliku od prvog suženja, nakon drugog, kanjon se nastavlja dalje, litice su visoke, vozimo se pored Jerme sve vreme.

Boje jeseni su na sve strane



Stižemo do mesta Trnski Odorovci. Iznad mesta se izdiže masiv, neverovatnih oblika.

Masiv iznad Trnskih Odorovaca

Masiv iznad Trnskih Odorovaca (iz daljine)

Nakon Trniskih Odorovaca počinje ozbiljniji uspon (10-11%, prvi ozbiljniji danas). Penjemo se polako, a ja moram da stanem par puta da slikam planine okolo, jednostavno ne mogu da odolim.


Stižemo do krivine na desno, nagib popušta, skrećemo, a odjednom, kao da smo promenili državu, krajolik se potpuno menja, nema više Dolomiti efekta... Nastavljamo, i dalje se penjemo, ali sad mnooogo blaže i stižemo do mesta Zvonce. Na samom ulasku u selo, ima ne mala, nego mikro prodavnica. Neka baka prodaje robu široke potrošnje. Nadoknadili smo vodu, popili po sok, malo odmorili (kome je trebalo) i nastavljamo dalje. Pitam baku koliko ima do Babušnice, kaže ona: "Oko 25-30km". 
"Dobro" rekoh, "a kakav je put?"
Kaže ona: "Ovakav i gori!"
Pomislih: "Kako može biti gori od ovoga?!?!?"

Dogovorimo se da se popnemo do sela Preseka pa ćemo tamo da smišljamo da li ćemo da nastavimo prema Babušnici kako je prvobitno dogovoreno ili ćemo da se vratimo istim putem kojim smo i došli.

Vozimo, trenutno smo na nekih 600mnv (Zvonce), a imamo još jedno 250m da se popnemo uvis do sela Preseka, i to nam je najviša kota danas. Put je jednako loš, samo na nekim momentima ga je neko pre jedno 30+ godina popravljao pa je na tim mestima malo ravniji, ali u principu je loš.

Poslednji podsetnik na Dolomiti efekat, pre sela Zvonce

Vozimo, nema više litica, nema više stena. samo brda obrasla gustom šumom, različutih boja.



Najviša kota današnje vožnje - selo Preseka

Stižemo u selo Preseka, najviša kota današnje vožnje, Garmin pokazuje 851mnv. Poslednjih 10km imam dilemu, da li da nastavimo po planu (prema Babušnici, pa do Pirota) ili da se vratimo istim putem nazad. 

Pred samom raskrsnicom neka kuća pitam ja domaćina: "Koliko ima do Babušnice?" 

Kaže on: "cca 21km." 

"OK" rekoh, "a kakav je put prema Babušnici?"

Reče: "Ništa bolji, i ništa gori nego do sada." 

Rekoh "Dobro", i dodade "kao sve je nizbrdo do Babušnice".

To mi je malo bilo sumnjivo, jer konfiguracija puta do Babušnice je prema mapi stalno dole/gore/dole/gore/dole, al' 'ajde ide se gore dole ali je generalni trend da se spuštaš u Babušnicu.

Na rastanku domaćin doda kako treba da naprave novi put celom deonicom (super, znači da ćemo se sigurno vratiti ovamo...). 

A do tada je bio očajan put, grbav, pun rupa i zakrpi, potpuno hrapav. 

Ozbiljno se lomim, koju varijantu da izaberem... Radi se o tome da ako nastavimo prema planu, imamo 4-5 penjanja (manjih ili većih) i još nekih 45km. Cenim da nam teba minimalno 2.5 sata, a ako se vratimo putem kojim smo došli, treba nam maksimalno 1.5h. 

E sada, obzirom da sam na repertoaru za danas imao još stvari, odlučujem da se vratimo. 

Dok sam čekao da Nikola pristigne na vrh, odlučih da krenem prema Babušnici jedno 300-400m, da vidim kakav je put, da nam to možda olakša odluku. Ustanovih da je put solidan, deluje kao da je domaćin pogrešio (što je veoma čudno i neuobičajeno)...

Stižem ponovo na vrh, tamo Nikola i Laki stoje, iznosim im svoju dilemu, i razmišljamo šta nam je bolje. 

Tada se pojavljuje baba iz kuće ispred koje smo stajali, i ponudi nam rakiju. 

Rekoh: "hvala, ne pijemo". 

Kaže ona: "moje je da počastim."

Rekoh: "Svaka čast, i zahvalim se k'o da smo popili."

Kažem ja babi: "razmišljamo da li da se vratimo, kako je do Babušnice, jel' sve nizbrdo ili ima i malo gore/dole?"

Kaže ona: "Nizb..... ovaj, pa jeste kao gore/dole ali nije strašno..."

Rekoh: "Dobro, a kakav je put?"

Baba: "Ma kao put je OK."

Reče da nastavimo dalje prema Babušnici, treba da vidimo i taj deo, jer nismo tuda prošli. 

Tačno, u pravu je, pomislih u sebi. 

OK, baba beše ta koja je "prelila čašu" u korist Babušnice i kružne ture. Krećemo da se spuštamo, i jedno 500-600m put je stvarno dobar, a onda odjednom opet katastrofalan, počinju krateri. 

Izgleda baba nije prošla prema Babušnici, otkad je Tile umro... a možda i po koju godinu pre...

Stajemo, rekoh: "Šta ćemo?"

Da se vratimo?

Odmah smo se predomislili, rekoh u sebi "Baba - doviđenja i prijatno, 'ajdmo nazad!"

Izneh svoje misli naglas i odlučujemo da ipak idemo istim putem nazad i da kružna vožnja ne bude kružna...

Kraj lepog puta i ponovo loš put (ali su zato jesenje boje predivne)

Vraćamo se polako uzbrdo, srećom nema babe, ne znam ni šta bi joj rekao, odkud mi sad odjednom... Kreće spust, vozimo pažljivo jer je put grbav i pun rupa, ali ipak imamo pristojnu brzinu.

Ponovo Dolomiti efekat :)


Povratak ide lako, celim putem je nizbrdo, sa manjim ili većim nagibom.

Poslednji put danas prelazimo Jermu

Vetar je misterija ceo dan. I dalje nam uporno nam duva u lice. kako god vozili i kako god se okretali, uvek nas usporava. Ali nema veze, to nam ne smeta, spuštamo se brzo do one dosadne ravnice, i tu prvi put od jutros vetar nam konačno ide na ruku. Vozimo prema Pirotu, tempo 35-38km/h, blaga nizbrdica, vetar u leđa, letimo...

U Pirotu, nas čeka Mira, uradila domaći, našla je odličnu (zapravo savršenu) piceriju koja radi (u Pirotu je sve po njenim rečima bilo pozatvarano). Poručujemo po picu, presvlačimo se, taman smo se presvukli, stiže pica... Sada smo već bili oooozbiljno gladni.....

Pica Paradiso (Pizzeria Paradiso) iz peći na drva - savršena, a mi gladni

Nakon pice, sledi dalji program (imamo 2 sata do zalaska sunca - to nam je povratak istim putem omogućio), ideja je da obiđemo bar jedan deo kanjona Visočice, i obavezno vodopad Bigar.

Kanjon Visočice je interesantan, naravno ni blizu kanjona Jerme, ali ima svoje svetle momente (kao npr. "Minecraft" litica - prozvah je tako jer je cela litica sačinjena od četvrtastih stena, stvarno liči na Minecraft). Provozasmo se kolima jedno 3-4km samo da vidimo da li ga vredi obići celog sledeći put. 

Zaključujemo, da ga moramo obavezno obići sledeći put. Pravimo kratku pauzu i obilazimo vodopad Bukovački Do (koji se nalazi uz sam put). 

Mala vodenica u kanjonu reke Visočice

Nastavljamo dalje prema Svrljigu, i stajemo kod vodopada Bigar, koji je u ovo doba godine mali, nema vode, gotovo da jedva curi. 

Vodopad Bigar

Stajemo, pravimo kratku pauzu, slikamo. Temperatura 6°C, prohladno je. Ima još jedno 15-20 minuta do zalaska sunca. Sedamo u kola i polako nastavljamo prema Novom Sadu. 

Šta reći posle svega... Stara Planina je neverovatna, mnogo iznad mojih očekivanja. Boje jeseni su kao i svake godine FENOMENALNE, i to još jedno 10-tak dana, a onda će neki vetrovi sve lišće da oduvaju sa grana i više ništa neće biti isto.

Definitivno ćemo se ovde vratiti, možda već na proleće (april) da vidimo kako je kad krenu mladi listovi, i kad sve vode budu nabujale.


Do sledeće vožnje,

D.

Коментари

  1. Fantastična priroda,super fotografije kao i uvek!
    Kao da sam bio sa vama 👏🚴‍♂️👍

    ОдговориИзбриши
  2. Treba se prosetati iznad Bigarskog vodopada prema manastiru... ali naravno prolece kada ima puno vode!

    ОдговориИзбриши
  3. Nismo ni svesni šta imamo. 😮 Prelepe slike, dinamičan opis, super družina i kao uvek dobra organizacija. 🏔⛰🏞. Vrh ste!!!!

    ОдговориИзбриши
  4. Sjajan tekst 👏👏,kao i uvek🤗. Fotografije vrhunske, uobičajeno 👌.Svaka čast 👏👏

    ОдговориИзбриши
  5. Živopisno, fotografije sa tekstom akcentovale lepotu prirode. Hvala, uživala sam u vožnji 😊

    ОдговориИзбриши
  6. Zaista fascinantno,nestvarno,odusevljen sam.Ovo treba videti i doziveti

    ОдговориИзбриши
  7. Pojedini delovi puta izmedju Sukova i Zvonca poput onog gde je tunel su zapravo ostaci nekadašnje pruge uskog koloseka. Njom je krstario Ćira koji je u tom kraju prevozio ugalj. Kasnije je pruga ugašena i probijen je put u kombinaciji sa trasom te pruge.

    ОдговориИзбриши
  8. Upravo nalateh na jedan članak o kanjonu Jerme... Vredi pročitati: https://nova.rs/magazin/putovanja/kanjon-jerme-srpsko-cudo-prirode-za-koje-turisti-jedva-da-znaju/

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Julijski Alpi u junu

neMaratonac

Dolina Soče

30. Passo dello Stelvio - OSVETA

Begovo oko i Beušnica

Najlepša r(ij)eka U-N_A_šem regionu

Odustati - to jednostavno NIJE opcija

31. ALPI 2023 - I deo

29: Dve godine kasnije....